Gastarbajteri iz Istanbula zidaju po Banjaluci: Ko su strani radnici na pečalbi u Republici Srpskoj?

Šta je građevinske radnike iz Turske natjeralo da posao potraže u Republici Srpskoj, hiljadama kilometara od zavičaja, u zemlji iz koje mnogi bježe? Koliko zarađuju? Sanjaju li o povratku kući ili bi da se, nekako, domognu „prave Evrope“?

0

Ekipa Srpskainfo je odgovore na ova pitanja potražila na licu mjesta, na gradilištu, među bauštelcima.

Godinama su sindikati upozoravali: povećajte plate, ostaćete bez radnika. I godinama su poslodavci odmahivali rukom i ponavljali dobro poznatu mantru: „kome nije dobro, nek’ ide“.

I radnici su ih poslušali. Otišli su: u Sloveniju, Njemačku, Austriju.

Danas u Republici Srpskoj ne možeš naći zidara, armirača, tesara… taman da ga „platiš suvim zlatom“. Ali, ono što nema u Srpskoj ima u Turskoj. Na gradilištima u Srpskoj sve je više turskih neimara.

Ekonomisti bi rekli da je, eto, „globalizacija tržišta radne snage zahvatila i BiH“.

Običan svijet kaže da sila boga ne moli. I da svako ide tamo gdje mu je bolje i gdje će više zaraditi. Ako može. I ako mora.

Tako su i građevinski radnici iz Izmira, Karsa i drugih turskih gradova i sela stigli na pečalbu u Banjaluku.

Neki od njih su došli iz Istanbula, jednog od najljepših i najbogatijih gradova na svijetu, da na banjalučkim bauštelama zarade koru hljeba.

Njihovi šefovi kažu da su momci iz Turske vrijedni i marljivi. Ne fušere. Ne zabušavaju. Da mogu, radili bi i noću, samo da zarade koji evro više.

I nikad ne kasne na posao.

U to se uvjerila i ekipa Srpskainfo.

Na Međunarodni dan dostojanstvenog rada, u kišno i tmurno jesenje jutro, Adem, Mehmed, Orhan, Onur … nacrtali su se na gradilištu u sedam sati. Ili koji minut ranije.

Dok su mnogi njihovi vršnjaci, Banjalučani, još spavali, oni su bili ful spremni za akciju. Šljem na glavi, alat u rukama. Reprezentativna stambena zgradu u naselju Ada mora biti gotova u roku.

Radnici iz Turske ne znaju ni srpski, ni engleski. Čak ni njemački. Razgovarali smo uz pomoć prevodioca. Prevodilac za turski, kojeg je angažovao njihov poslodavac, jedina im je veza sa svijetom izvan njihove male zajednice.

Poslodavac im je obezbijedio i smještaj i hranu. Radnici su zahvalni na tome, jer tako skoro sve što zarade mogu da „uštekaju“ i pošalju kući.

Imam suprugu i petoro djece. Sve što zaradim šaljem porodici. Otkad radim u Banjaluci moji žive mnogo bolje, jer je zarada ovdje bolja nego u Turskoj. A i meni je dobro, posao nije težak, šefovi nas poštuju“, kaže iskusni majstor iz jednog grada na istoku Turske.

Ne želi da se slika. Ima, kaže, svoje razloge. Vješto rasprostire „mapu“ iz koje isčitava, šta on i njegovi drugari treba da urade. Vidi se da zna posao.

Naravno da znam čitati projekat, ovim se poslom bavim već 18 godina“, kaže ovaj četrdesetogodišnjak.

Za razliku od njega, mladići Mehmed, Orhan i Onur ne bježe od fotoaparata. Došli su iz Karsa, starog grada na granici sa Jermenijom, koji je u romanu „Snijeg“ opisao turski nobelovac Orhan Pamuk.

Onur Ostap Ozćapkurt (24), majstor za grube građevinske radove, na građevinama radi od 16. godine. Uz rad je završio zanat.

Vjeren sam, skupljam novac za svadbu. Da sam ostao u Turskoj, još se zadugo ne bih mogao oženiti. Ovdje su primanja bolja, bolji su i uslovi rada“,  kaže simpatični nasmijani mladić.

Sa njim je u Banjaluku došao i njegov „amidžić“, ili kako bi u Krajini rekli, brat od strica, Orhan Ozćapkurt (24). On još nije vjeren, ali ima djevojku. I planira zaruke.

Lijepo zaradim, mogu dosta da uštedim. Stanujem sa amidžićem Onurom, dijelimo sobu, smještaj je pristojan. Ne mogu stvarno ni na šta da se požalim. Jedino mi je teško što sam daleko od porodice i od svoje djevojke“, kaže Orhan.

I njihov zemljak Mehmed Ali Utkan je zaručen, a kako ne bi bio kad je već „stari momak“. Ima okruglo 30 godina.

Šaljem novac vjerenici, štedimo za zajednički život“, veli Mehmed.

U Banjaluku, kaže, nije došao samo zbog zarade. Izazov mu je da radi „na različitim građevinskim projektima u raznim zemljama“. Da što više nauči.

Na pitanje da li se tako sprema da posao i bolji život potraži negdje u EU, odgovara „filozofski“.

Bitno mi je da sam zdrav i sretan i da živim sa onima koje volim, a nije važno gdje“, kaže Mehmed.

Orhan i Onur su mngo konkretniji. Orhan sanja da se vrati kući, čim zaradi nešto novca. A Onuru se mnogo svidjela Banjaluka.

Volio bih da ostanem da živim ovdje, naravno sa svojom djevojkom, ako bi se ona složila s tim“, kaže Onur.

Onur, Orhan i Mehmed kažu da je “jedino što im smeta” ovdašnja klima. U Banjaluci je vadug vlažan, a vrijeme mnogo hladnije, nego u njihovom zavičaju. Ali, na sve se čovjek navikne.

O svemu mladi radnici iz Turske spremno pričaju, osim – o plati. Zrade više nego u Turskoj, gdje im inflacija „pojede“ pola plate. Ali koliko je to, konkretno, u evrima?

Pitajte menadžera“, vele u glas.

I menadžer izbjegava tu temu. Očigledno je na belaju. Ako kaže samo zvaničnu cifru, koja „ide na banku“ ispašće da njegova firma eksploatiše jadne Turke. Ako otkrije stvarnu zaradu, em će navući na vrat inspekciju, em će ga bombardovati komentarima tipa: da ste toliko plaćali naše radnike…

Božidar Golubović, direktor firme “Bosfor Mason Construction”, u kojoj su zaposleni naši sagovornici, kaže da je “sve po zakonu”. Svi radnici imaju boravišne dozvole, prijavljeni su na zdravstveno i penzioni osiguranje, imaju ugovore o radu.

Dobro, ali koliko zarade? Hau mač?

Da se razumijemo, turski radnici za nas nisu jeftina radna snaga, jer im plaćamo smještaj, hranu, prevodioca. Veliki su to troškovi. Ali oni su jedina kvalitetna radna snaga, koju možemo dobiti. Naših radnika nema, neće da rade kod nas, čak i kad im ponudimo nerealno velike plate. A građevinski rokovi se moraju ispoštovati“,  kaže Golubović.

OK. Odustjemo.

Ono što nismo uspjeli na gradilištu i iz “zvaničnih izvora”, pokušali smo da saznamo na autobuskoj stanici, gdje je grupa radnika iz Turske, u predvečerje, po kiši, čekala prevoz.

Iako promrzli i umorni, bili su voljni da razgovaraju, makar i uz pomoć gugl translejta.

Mustafa iz Istanbula obašnjava kako je u gradu na Bosforu skupoća velika, a plate male. Jedva 300 evra. Ništa.

Loša politika, inflacija“, sriče Mustafa na vrlo lošem engleskom.

A koliko zarade u Banjaluci. Kakva je plata?

” Gud. No veri mač, bat pridi gud“, veli Mustafa.

– Hau mač?

Zaustio je da nešto kaže, pa zastao. Veli, „ask menadžer, maj ingliš iz veri bed“. On jest.

Priča se da zarađuju 1.000 eura mjesečno. Priča se i da jedva dobace do 500 eura i to kad dobro zapnu. Pa ti sad budi pametan!

Koliko god da zarade, javna je tajna, veći dio plate dobijaju u „kovertama“. Baš kao i domaći radnici.

Većina građevinaca iz Turske stanuje u hostelu u industrijskoj zoni, u zgradi nekad uglednog, ali odavno propalog banjalučkog preduzeća.

Spavaju po četvorica u sobi, ali imaju „sve što im je potrebno“: klimu, internet, LCD televizore, usluge vešeraja.

Njihova sudbina neodoljivo podsjeća na život jugoslovenskih gastarbajtera prve generacije, koji su se šezdesetih godina zaputili na „privremeni rad“ u Njemačku ili Austriju. Istina, uslovi su mnogo bolji, ipak je ovo 21. vijek.

U hostelu smo saznali da su turski bauštelci dobri gosti. Mirni. Uredni.

Ne piju i ne idu po kafanama. Kad se vrate sa gradilišta, istuširaju se, večeraju, malo gledaju televiziju, pa u krevet.

Istina, dešavalo se da se posvađaju, i to na nacionalnoj osnovi. Turci i Kurdi ni u pečalbi ne zaboravljaju nerasčišćene račune iz domovine.

Saznali smo i da je među njima bilo momaka iz zabačenih turskih sela, koji su u u Banjaluci prvi put videli veš mašinu i sušilicu. Pa su zadivljeno gledali, kako ta čuda tehnike peru i suše njihovu radničku odeću.

Dešavalo se i da komšije, kad ih vide u grupama, zovu policiju, uvjereni da su u njhov kraj nahrupili migranti.

Ali, i to je prošlo. Komšiluk se polako navikava na tamnopute momke, koji su se porudili da nauče kako se kaže „dobar dan“ i „dobro juro“. I koji ih uvijek ljubazno pozdrave.

Šta će ljudi, muka ih natjerala, niko ne ide iz svoje kuće i svoje zemlje iz obijesti. Mogu zamisliti kako im je, kad su došli ovdje, u ovu nesretnu zemlju, da zarade za život“, priča jedan Banjalučanin iz naselja Paprikovac, gdje su smešteni neki od turskih gastarbajtera.

Ne zna, kaže, koliko njegove novopečene komšije zarađuju, ali je uvjeren da „krvavo zarade svaku marku“.

Kad je vrijeme lijepo, odlaze na posao rano ujuru, a vraćaju se tek oko osam uveče“, kaže naš sagovornik.

I sve se pita, kakvi su to gastarbajteri koji ne znaju „čak ni njemački“. A opet, da znaju njemački, ne bi radili u Banjaluci. Valjda.

U prvoj polovini ove godine 110 stranih građevinskih radnika je dobilo dozvole za rad u Republici Srpskoj.

U firmi „Bosfor Mason Construction d.o.o.“ Banjaluka angažovano je 30 radnika iz Turske.

Ovo preduzeće je osnovano kao kćerka firma „Bosfor Mason Engeneering d.o.o.“ iz Beograda. A ovo beogradsko preduzeće je, kakao se navodi na njihovom sajtu, „proisteklo iz kompanija sa sjedištem u Istanbulu“.

Njihov moto je „most ka budućnosti“. Ovim mostom su građevinski radnici iz Turske stigli i do Banjaluke. 

U Savezu sindikata RS kažu da je uvoz radne snage neminovnost, jer su najkvalitetniji radnici otišli iz Srpske, ali da tu ima „puno posla za inspekcije“. – Nemoguće je da neko dođe, recimo iz Istanbula, da bi u Banjaluci radio za 540 KM, ili 270 evra, koliki je minimalac u RS. Svi znamo da im se dio plate isplaćuje na ruke, a to nije po zakonu – kaže Goran Stanković, generalni sekretar SS RS. Poseban problem je, tvrdi, kada radnici ne ni znaju ni jezik zemlje u kojoj rade, ni svoja prava, i kada su potpuno su zavisni od poslodavca. – U situaciji kada im od poslodavca zavisi i smještaj i ishrana, pa i kontakti, radnici su u riziku da postanu žrtve trgovine ljudima. Ne kažem da je u Banjaluci takav slučaj, ali rizik postoji – kaže Stanković. Dodaje da svi radnici, pa i stranci, imaju pravo na sindikalnu zaštitu, i da su u SS RS „spremni da pomognu svakom inostranom radniku koji im se obrati“. Merima Ejubović, naučna saradnica u Fondaciji „Fridrih Ebert“ u BiH, poručuje da je pružanje zaštite radnicima iz inostranstva „veliki izazov za sindikate“. – Dobro je što su naši sindikati članovi regionalnih, evropskih i međunarodnih sindikalnih asocijacija, jer bez takve saradnje nije moguće zaštiti interese inostranih radnika. U situaciji kada se tržište radne snage globalizuje i sindikati moraju djelovati na takav način. Fondacija „Frdrih Ebert“, kroz mrežu kancelarija širom svijeta, podržava jačanje kapaciteta sindikata i međunarodno sindikalno umrežavanje, jer je to u interesu radnika – kaže Ejubovićeva.

Reklama