Noć kada je Husref Musemić postao besmrtan

Fudbaleri Sarajeva osvajači su duple krune, prve u klupskoj historiji dugoj više od 70 godina. Tim sa Koševa je tokom cijele sezone pokazao najkonstantniju igru, formu i sasvim zasluženo na kraju podigao oba pehara uvis i donio radost mnogobrojnim navijačima kluba iz Titove 38b. Jedna osoba svakako da je u posebnom fokusu tokom cijele sezone. Husref Musemić je predvodio tim sa Koševa u ovoj sezoni i koliko god ga neko volio ili ne, osporavao ili mu bio naklonjen, rezultat koji je napravio učinio ga je besmrtnim. Nijedna enciklopedija, niti studija o bh. fudbalu, neće moći proći bez pominjanja njegovog imena, a složit ćemo se svi da je to stvar vrijedna svakog poštovanja.

Musemić je često neshvaćen i o njemu se sudi na osnovu emocija koje pokazuje tokom utakmice, ali da biste sudili o njemu, morate ga poznavati kao čovjeka. Kada upoznate njegovu “drugu stranu”, onda shvatite da je “onaj koji vrišti i dere se tokom svake utakmice”, zapravo jedan jednostavan, emotivan čovjek, koji se vodi osnovnim moralnim i ljudskim principima. Ne postoji čovjek kojem je Musemić mogao pomoći, a da to nije učinio ili pokušao učiniti i to ga odvaja od plejade ljudi sa kojim dijelimo svakodnevnicu.

Baviti se statistikom i učinjenim tokom fudbalske i trenerske karijere, mislimo da nije potrebno. Rekordi koje je srušio, osvojeni trofeji, ostvarene pobjede su stvar statistike i to je skup podataka na osnovu kojih će se puniti enciklopedije i almanasi. Širokim narodnim masama su to opštepoznati podaci.

“Sarajevo volim više od svog života i nikada mu neću moći vratiti onoliko koliko je ono meni dalo”, jedna je od rečenica koju je često izgovarao Musemić. Priče o ljubavi prema klubu sa Koševa, mogli smo čuti nebrojeno puta. Teško je povjerovati da baš svi toliko vole klub, a često se iza takvih riječi krio neki lični sitnošićarski interes. Srećom, takvi u konačnici ostanu na marginama ne samo sporta, nego i života uopšte. Njima se nećemo baviti, neka se bave oni sami sa sobom.

Svaka prava, iskrena ljubav ima uspone, padove, turbulencije. A ljubav između Musemića i Sarajeva je upravo takva. Turbulentna. Često je Sarajevo, tačnije ljudi koji su ga u datim momentima vodili nalazili “druge ljubavi”, a onda bi kako to u krhkim vezama obično biva, ostavljali Husrefa na ulici. Ali on nikada nije sumnjao u svoju izabranicu, nego joj se uvijek vraćao na velika vrata. Njegova izabranica divnog imena FK Sarajevo je mogla sve, ali samo ne da bude iznevjerena od Musemića.

U decembru 2013. godine doživio je veliki udarac. Ljudi koji su vodili klub (imena nisu ni bitna, svakako ih se više niko i ne sjeća da su bili tu), odlučili su da mu kažu: “Zbogom!”. Nakon operacije srca u maju te godine i zdravstvenih problema tokom jesenjeg dijela, saopšteno mu je da se ne računa na njega. Teško je riječima opisati kako se osjećao Musemić tokom tog perioda i sigurno da bi svaki drugi insan siktao na klub i njegove poteze. Iako skrhan načinom na koji je smijenjen, nikada sebi nije dozvolio da izgovori jednu riječ protiv kluba koji je u porodici Musemića svetinja. Izgovori koje su tada nalazili vodeći ljudi kluba, dodatno su ga srozavali. Komentar legende bordo kluba je uvijek bio jednak: “Ja mogu biti ljut na određene ljude u klubu, ali ne mogu biti ljut na klub. Sarajevo je bilo i prije mene i tih ljudi i bit će i poslije nas.” I koliko god su pokušavali da od njega izvuku jednu lošu riječ protiv kluba, nikada nisu uspjeli u tome. A samo on i ljudi iz njegove bliže okoline znali su koliko mu je to teško palo.

Iako je tada proglašen bolesnim (što se u potpunosti kosilo sa istinom) i čovjekom sa zastarjelim metodama treniranja, Musemić je dokazao da su to jednostavno tlapnje dječaka oslobođenih fizičkog vaspitanja, sa paušalnim poznavanjem fudbala, koji su nekada sjedili na tribinama i uživali u predstavama koje je Musemić sa svojim saigračima pružao u bordo dresu, a spletom raznih okolnosti su dobili priliku da donose odluke.

Dokazao je to svojim angažmanima u Slobodi i Mladosti, a potom je kada je na Koševu ponovo gorjelo sa svih strana, izvučen džoker za win-win situacije. Samo jedno ime može smiriti tenzije na Koševu, kada je požar uveliko zahvatio sve segmente u klubu iz Titove 38b i oko njega. “Peti put sam tu. Mislim da neko nije normalan ili oni koji me angažuju ili ja što dolazim. Mogu obećati da ćemo učiniti sve da napravimo dobar rezultat, a nama je sada potreban mir i vrijeme kako bismo to i ostvarili. Vjerujem u ovu ekipu i zato sam tu.”

Bio je to kraj augusta 2017. godine, a Sarajevo je nakon pet kola imalo svega četiri boda na svom kontu. Sezona je završena i ostvaren je cilj, a to je plasman u Evropu. Godinu kasnije doživio je sa svojim klubom blamažu protiv Atalante i to je svakako crna mrlja u njegovoj trenerskoj karijeri, ali treba biti realan i reći da se Sarajevo namjerilo na protivnika koji je u tom momentu bio svjetlosnim godinama ispred svog suparnika. Taj rezultat je pokazao da smo miljama daleko od ozbiljnijih evropskih klubova, ali je otkrio i još jednu stranu. Da se ne lažemo, nakon takvog rezultata svaki drugi trener bi vrlo brzo letio sa trenerske klupe. Dodatno mu je otežala put i činjenica da je i u narednom susretu koji je igrao na svom stadionu remizirao protiv slabašnog GOŠK-a, što je dodatno opteretilo njega lično i njegov daljnji angažman. Letio bi svaki, ali ne i on.

Teško je zaboraviti izgled jednog podebljeg navijača sa istočne tribine našeg najvećeg stadiona, koji u trenutku dok Husref ide prema svlačionici, urla, vrišti i upućuje pogrdne riječi koje se svode na samo jedno pitanje: “Kad ćeš dati ostavku?!”. (Ne smijem zaboraviti pomenuti da sam ga prepoznao u masi, koja je klicala uspjehu Musemićevog tima u subotnje predvečerje tokom dodjele pehara i medalja na Koševu, skandirajući upravo njegovo ime).

Musemić teren.jpg - Noć kada je Husref Musemić postao besmrtan

Musemić je predvodio svoj tim kroz masu i doveo ga do podija za dodjelu pehara, jednako onako kako je tim predvodio sa klupe tokom cijele sezone
 

Emotivan kakav jeste, znam da ga je to pogađalo, ali je i tada bio dostojanstven. Krećući se prema svlačionici, razularenim glavama gestikulirao je poput Ronalda kada je zabio pogodak Barceloni na Nou Campu i govorio im “Calma”, što u prevodu na naš jezik znači polako, mirno. 

Devet mjeseci kasnije, polako i mirno, Sarajevo je diglo dva trofeja. Husref Musemić je ušao u legendu, a sada će moći punih usta reći da je Sarajevu vratio barem dio onoga što je Sarajevo dalo njemu. I vjerovatno će ljubav između Husrefa i njegovog Sarajeva doživjeti novu turbulenciju, ali će ostati zapisano da je upravo on predvodio jedan sjajan tim, koji je u samo četiri dana podigao dva trofeja u zrak. Svijet pamti legende i pobjednike, a Husref to zaista jeste, iskreni pobjednik.

Život piše romane, a ovaj je jedan od najljepših ispisanih u historiji bh. sporta. Roman koji je pisao jedan dječak iz Janje, koji je gledajući svog brata Vahidina, maštao da jednog dana bude bar približno kao on, a onda je uspio svojim talentom, odnosom, radom i znanjem da ga nadvisi u potpunosti. U Sarajevo je stigao u ljeto 1979, a četiri decenije kasnije postao je besmrtan. Ali on to nikada za sebe neće reći. On je samo jedan od mnogih, kako sam kaže. Isto onako kako mu i skandiraju navijači na Koševu: “On voli Sarajevo, pravi je hordaš, Husref Musemić jedan je od nas!”

Musemić je postao besmrtan, postao je neko ko je sinonim za klub sa Koševa i lično znam koliko mu znači kada vidi navijače Sarajeva. Zna koliko im znači ta pobjeda, dobra igra, trofej. Za sto ili dvjesto godina, nas neće biti, ali njegov duh će uvijek da stoji iznad jedanaest momaka u bordo dresu, koji igraju za klub pred navijačima. I kada je rekao da želi samo još jednu šansu, vjerovao je da će uspjeti da napravi nešto veliko. I uspio je. Aferim, majstore!

Dodaj komentar

Restricted HTML

  • Možete poravnati slike (data-align="center"), kao i video zapise, citate, itd.
  • Možete staviti naslov slike (data-caption="Text"), kao i video zapisa, citata, itd.