Zijah Sokolović: Položaj umjetnika je na granici ponižavanja i prostitucije

Proslavljeni glumac, autor i reditelj Zijah A. Sokolović je nizom programa u nekoliko bh. gradova obilježio 50 godina profesionalnog glumačkog rada, a poseban performans poklonio je rodnom Sarajevu u kojem već godinama ne živi, ali u kojem se, kako kaže, zarazio pozorištem.

U velikom inervjuu za Klix.ba ovaj legendarni glumac, kojeg su nazvali i kraljem, maestrom monodrame, govorio je o ovom značajnom jubileju, pozorištu nekad i sad, glumačkoj prolaznosti, odlasku u Beč, ali i novim projektima.

Pola vijeka uspješnog glumačkog djelovanja je velika stvar. Iza vas je 147 glumačkih uloga u teatru, 28 u TV serijama, 56 filmova i TV drama te 76 nagrada.

Vjerujte mi, nije mi bila ideja da obilježavam nešto što je još u vremenu trajanja. Ja sam slobodan umjetnik, dugo vremena, a evo i penzioner umjetnik, malo vremena i ne pripadam formalno nekoj uobičajenoj društvenoj formi, dakle, sam sam i kao takav, rijedak, morao sam i moram o svemu sam misliti. Uređivao sam svoj CV i ugledao taj 8.11.1968. "Pas koji pjeva", naslov za moju prvu ulogu. Popio sam kafu i malo zasuzio. Iz samotinje su došle ideje kako se osvrnuti na tu gomilu prošlih događaja i emocija. Sam se osvrnuti. Sam kao glumac obilježiti. I sam sve organizirati.

Kako danas gledate na svoje početke i kako vam, kada pogledate unazad, sve to djeluje? Da li biste nešto mijenjali?

To vam je isto kao da idete cestom dugačkom 50 kilometara pa se okrenete, a vidite posljednjih 500 metara. Kao kad bacite kamen u provaliju od 50 milja pa kamen vidite 100 stopa. Ali kad vidite fotografije te iste ceste ili kamena onda vas uhvate emocije i strah. Strah da je sve to prošlo i radost da se sve može ponoviti. Ipak, ne bih ništa mijenjao. Samo dodao u svoj život "više iluzija i snova i manje bih se plašio ako pogriješim". (CABAres, CABArei).

Ovaj značajan jubilej obilježili ste nizom programa u nekoliko bh. gradova, a poseban program upriličili ste u rodnom Sarajevu. 

Želio sam glumačkom prolaznošću, igrom, kao Clou iz Becketovog "Kraja igre", da kretanjem unaprijed uhvatim taj jubilej u trajanju. Dvorane pune i rasprodane, kakav dokaz da jubileju nema kraja. Poseban program želio sam i morao imati u Sarajevu, jer tu sam se i rodio, zarazio pozorištem i obolio od glume. Glumačka radionica "Lijevo desno glumac" u SARTR-u i prvi put u trajanju mog jubileja, kroz zajedničko vrijeme tih pedeset godina, eto, jedan umjetnik pozorišta iz Sarajeva, Sarajevu priča kako misli i osjeća glumu i pozorište. Skoro nevjerovatno, a bilo je moguće. Zatim u Ateljeu Figure izložba plakata pozorišnih predstava koje sam režirao ili sam pisao, režirao i igrao. Ti plakati jesu prozor u 50 nečega, pa i vremena, ali sam siguran da su ti plakati bezvremenski! Ne mogu da vjerujem da tih pedesetak obješenih plakata krije u sebi život, strast, umjetnost prolaznosti i starost, ne samo moju, nego svih ljudi koji su se zatekli u procesu nastajanja jedne ludalačke umjetnosti, jedne pozorišne predstave.

Kao na plakatu za kultnu predstavu "Glumac... je glumac... je glumac", okovani u "daske koje život znače" prošetali ste se ulicama Sarajeva priredivši svojim sugrađanima nesvakidašnju predstavu i obilježavajući trajanje glumačke prolaznosti.

Ah! "Daske koje život znače". Te iste "daske" kojima su okivali lopove, varalice, luđake i probisvjete, a možda i glumce. Možda i u onom vremenu, a možda i u ovom. To okivanje u "daske koje život znače" je idejno rješenje plakata moje predstave "Glumac... je glumac... je glumac". To dizajnersko ludilo Miodraga Bradonjića koje je dobilo nagradu za plakat u Japanu, a meni ta predstava izrežirala život u svakom obliku, to sam i želio kroz formu predstave odigrati ulicama Sarajeva. To je bio i "sveti put" od prvog pozorišta za djecu, Jelićeva ulica, gdje sam se i udario u pozorište, do Malog pozorišta, sada Kamernog teatra 55, gdje sam se i profesionalizirao u radni odnos 8. novembra 1968. godine. Put Vase Miskina, put Ferhadije, kojim sam godinama odlazio i vraćao se, gdje sam hodajući sanjao, išao na pijacu, nosio kćerke na leđima, jer sam tu između i stanovao.

Jesu li gluma i glumac zaista prolazni?

Svi i sve je prolazno. Možda je čovjek i izmislio pozorište i u njemu glumca da nam stalno pokazuje da se jedna predstava ne može nikad više ponoviti. Niti predstava, niti bilo koji trenutak našeg života. A, ipak se ponavlja! Koje ludilo! 

Sarajevska publika ponovo je imala priliku pogledati i kabare predstavu "CABAres, CABArei" koju izvodite već četvrt vijeka. Dug je to period za jednu predstavu, u čemu je tajna njenog uspjeha?

Možda je tajna u tome što ja nisam kabaretist, a istraživao sam formu kabarea jer sam bio znatiželjan igrati neku formu pozorišta koju mi niko nikada neće, vjerovatno, ponuditi. Sam lutati prostorima pozorišta. A vjerovatno i u "pogođenoj" formi kabarea koji propituje "kulturu starenja" kroz "krizu srednjih godina". Kabaretski smiješno, lucidno, vulgarno i filozofski. Ludilo kabarea u jednom usamljenom glumcu, kao provokatoru smijeha i bola.

Koliko je zapravo ta predstava zahtjevna i je li ikada došlo do zasićenja?

Tema je zahtjevna. Život kao komedija ili tragedija. Život kao prostakluk ili filozofija. I sve se to "pomiješa" u krizi srednjih godina! I mora se, mislim, tako igrati. Totalno kabaretski, totalno iskreno, da bi tema preživjela kroz ponavljanje i gledanje. I nije bitno koliko se čovjek troši igrajući, nego koliko se puni da bi mogao igrati. Nikada nije došlo do zasićenja. Svaka od tih 1.366 predstava, hej 1.366, je odigrana u drugom trenutku mog starenja, iz godine u godinu, kao što je i publika starila sama od sebe, bilo da je starila kroz moj ili svoj kabare.

Ipak, nije lako zapamtiti monolog dug dva i po sata i iznova ga izvoditi s istom, ako ne i većom energijom.

Slažem se s vama. Taj kvantitet teksta simbolično pokazuje kvalitet našeg života, njegovo bogatstvo koje smo zaboravili ili zagubili. I meni je neobično zahtjevno kada između dva kabarea imam ličnu realnost prepunu emocija i misli i treba velika koncentracija da se pred predstavu kabarea "očistim". A sama reprodukcija je dio glumačkog zanata ili umijeća ili discipline.

Odakle energija za sve to?

Čovjeku sve dolazi iz njegove glave. Sve se nauči, ako se u učenje vjeruje! Treba i mora se učiti vjerovati, u sve, pa i u sebe. Vjerovati i u umjetnost. Mislim da je čovjek i preživio 21 vijek, jer je vjerovao. Vjerovanje u državu, u narod, pa vjerovanje i u umjetnost, valjda, pravi neku ravnotežu.
 

Dodaj komentar

Plain text

  • No HTML tags allowed.
  • Lines and paragraphs break automatically.
  • Web page addresses and email addresses turn into links automatically.